Otmjenost ježa , knjige koje vam želim preporučiti, drugi dio

Jedan od novih romana,  djelo Muriel Barbery, bio je za mene pravo osvježenje i još jedna knjiga koja mi se jako dopala. To je knjiga o kućepaziteljici u jednoj od francuskih zgrada punoj uglednih i imućnih porodica i jednoj od stanarki, djevojčici koja na početku knjige objavljuje svoju odluku da počini samoubitstvo, u glavnom iz prezira prema svojoj porodici i okolini i toga što već vidi svoj tok života bez ikakvog načina da ga promijeni u nešto što ne prezire.

Kućepaziteljka samu sebe opisuje kao ružnu, neuglednu, nesređenu ženu, koja nikad nije držala do ljepote i izgleda, ali čitav život čita i uživa u književnosti, filozofiji, historiji i svim vidovima umjetnosti.
Paloma je dvanaestogodišnjakinja,  kćerka imućnih uglednih roditelja, jako inteligentna i neobična.
Obje kriju koliko su intelignetne, koliko opažaju i na koji način vide ostale stanare i ljude koje susreću, kako preziru njihovu površnost i malograđanštvinu, ali nekako naslućuju to jedna kod druge.

Ovo nije knjiga fokusirana na samu fabulu, prati tok misli Palome koji ona zapisuje kao svoje pripreme za samoubitstvo i razmišljanja same Rene. Ovo je knjiga koja pokazuje da nije važno kako se rodiš, nego šta sanjaš i kako živiš.

Godilo mi je da citam necije misli o poimanju svijetu, smislu zivota, o preziru prema malograđanskim vrijednostima i ismijavanju onih koji sebe smatraju visinom u drustvu. Ta ideja da znanje i ukus ne moraju biti rezervisani iskljucivo za bogate i otmjene, one kojima po rodjenju u visokoj klasi pripada samo po sebi, nego da je dostupno svima koji imaju želju za istim. To rušenje predrasude da i obična kućepaziteljica bez ikakvog formlanog obrazovanja može uživati u ruskoj književnosti, njemačkoj klasici i japanskom filmu, koliko god djelovala nevjerovatna ujedno je i utješna.

Dalje, to da djevojcica od 12 godina moze prepoznati u kakvom besmislu i pretvaranju živi njena porodica i osjetiti potrebu da promatra svijet oko sebe drukčijim očima..eto to mi se sve jako svidjelo.


Da ne bih napisala previše i time vam pokvarila uživanje u knjizi ukoliko se odlučite na istu, podijeliću s vama samo jedan zapis iz Palomine knjige:

"Aj aj aj, pomislila sam, znači li to da tako treba voditi život? Uvijek u ravnoteži između ljepote i smrti, pokreta i njegova nestanka? Možda to znači biti živ: loviti trenutke što umiru."

I da, nemojte misliti da je ovo tako naivan roman u kojem su likovi tako crno bijeli, nije to baš tako, ali to ćete vidjeti već sami..